Suffer the dreams of a world gone mad...
Često se pitam jel moj izbor profesije bilo ono što mi je suđeno...Ponekad sam se osjećala kao da me vodi netko drugi,kao da se postpuci koje radim bez razmišljanja doimaju kao najbolji mogući postupak...Jednostavno bi učinila to i osjećaj je bio predobar,baš kao da sve sjedne na svoje mjesto...
I onda znam da sam uz bezbroj sumnji koje me prate sad i koje će me uvijek pratit,ipak duboko u sebi sigurna da činim pravu stvar.
Ono što mi nije jasno je koji me vrag tjera da udovoljim svakom hiru svoje morbidne znatiželje...
Od bolesno odvratnih filmova,muzike i slika,pa do učenja i pamćenja kojekakvih krvavih detalja.Nije mi jasno zašto je tako dobar osjećaj pogledat nešto što svi kategoriziraju kao ''zastrašujuće.'' Možda jer meni nije?
Možda jer vjerujem da tako postajem imuna na svo zlo koje se ionako nalazi oko mene? Ili je to samo dio mene da imam tu neku potrebu vidjeti od čega drugi zaziru?
Onda se javlja pitanje...Što je to u meni,koji je moj problem...Da ja ne zazirem od toga?
Da ne postoji ništa što meni može signalizirati : O Bože,pretjerala sam...
Danas sam našla odgovor.Barem na zadnje pitanje...
Postoji nešto od čega i ja zazirem...A to je stranica koju ovdje neću reklamirati,ali mogu reći da je protresla moj svijet do srži.
Do kud će ovo čovječanstvo ići? Gdje im je kraj? Postoji li išta od čega ti ljudi zaziru?
U kakvom svijetu ja živim kada je legalno stavljati slike umirućih i ižljavat se nad njima? Pravdajući to kao slobodu govora? Uživati u tim snimkama? Komentirati nečiju smrt kao dobro ili loše obavljen posao?
Gdje ja živim kad se to smatra normalnim? Legalnim? Gdje ima ljudi koji vjerno prate tu stranicu...
Ne gadim se prizora na snimkama,gadim se ljudi...Gadim se toga što sam ja samo jedna za laptopom,a ne najvažnija u sudnici.
Gadim se toga što mi samo preostaje pisanje.Zato što ni za milijun godina,ovo društvo neće napredovat.
Žao mi je,Darwine,Spenceru,Nietzsche...zajebali smo.
Nema evolucije,nema nadčovjeka,nema savršenog bića.Samo mi.