://:... The vodka is running on empty....\\:

Često se pitam jel moj izbor profesije bilo ono što mi je suđeno...Ponekad sam se osjećala kao da me vodi netko drugi,kao da se postpuci koje radim bez razmišljanja doimaju kao najbolji mogući postupak...Jednostavno bi učinila to i osjećaj je bio predobar,baš kao da sve sjedne na svoje mjesto...

I onda znam da sam uz bezbroj sumnji koje me prate sad i koje će me uvijek pratit,ipak duboko u sebi sigurna da činim pravu stvar.

Ono što mi nije jasno je koji me vrag tjera da udovoljim svakom hiru svoje morbidne znatiželje...

Od bolesno odvratnih filmova,muzike i slika,pa do učenja i pamćenja kojekakvih krvavih detalja.Nije mi jasno zašto je tako dobar osjećaj pogledat nešto što svi kategoriziraju kao ''zastrašujuće.'' Možda jer meni nije?

Možda jer vjerujem da tako postajem imuna na svo zlo koje se ionako nalazi oko mene? Ili je to samo dio mene da imam tu neku potrebu vidjeti od čega drugi zaziru?

Onda se javlja pitanje...Što je to u meni,koji je moj problem...Da ja ne zazirem od toga?
Da ne postoji ništa što meni može signalizirati : O Bože,pretjerala sam...

Danas sam našla odgovor.Barem na zadnje pitanje...

Postoji nešto od čega i ja zazirem...A to je stranica koju ovdje neću reklamirati,ali mogu reći da je protresla moj svijet do srži.
Do kud će ovo čovječanstvo ići? Gdje im je kraj? Postoji li išta od čega ti ljudi zaziru?

U kakvom svijetu ja živim kada je legalno stavljati slike umirućih i ižljavat se nad njima? Pravdajući to kao slobodu govora? Uživati u tim snimkama? Komentirati nečiju smrt kao dobro ili loše obavljen posao?

Gdje ja živim kad se to smatra normalnim? Legalnim? Gdje ima ljudi koji vjerno prate tu stranicu...
Ne gadim se prizora na snimkama,gadim se ljudi...Gadim se toga što sam ja samo jedna za laptopom,a ne najvažnija u sudnici.

Gadim se toga što mi samo preostaje pisanje.Zato što ni za milijun godina,ovo društvo neće napredovat.
Žao mi je,Darwine,Spenceru,Nietzsche...zajebali smo.
Nema evolucije,nema nadčovjeka,nema savršenog bića.Samo mi.

Da mogu,smrvio bih kamen...I svu bi tugu oči same isprale...ALI NITI VEZANE ZA PLAMEN,MORAJU DA SAGORE..

21 godina mi je trebala da ovo naučim.

                                           

The awkward moment kad ti dođe da zakolješ cijeli svijet i istovremeno shvatiš da se onda ne bi imao na koga ljutiti. Sranje

Tko bi rekao... Odjednom su mnoge vrijednosti nestale, izgubile sjaj. Osjećam se zatočeno, kao da sam u nekom emocionalnom stečaju- dijelim lijepe riječi svakome tko će ih poslušati jer u svojoj glavi ne vrijedim za ništa drugo osim za to. Samo riječi...

A koliko sam samo briljantnih odgovora imao na ovaj poriv da napišem post- bolje da napišem knjigu, ne, bolje da napišem scenarij za film. ne...

Poslati ću nekoliko praznih riječi u svijet koje će neka zalutala duša pročitati jednom, možda.

Pa i ti- dragi čitaoče, za osobu poput mene puno značiš.

Kad ti ne preostaje ništa drugo nego začahuriti se vlastitom basnom o vječnom mraku i o svijetu za koji bi bilo bolje da ne postoji nego da je samo odjek u mislima beznadnog romantika koji odustaje od sebe.
Basna- jer stvarno je čovjek čovjeku vuk.

Ironično, smatram se ovcom u tom svijetu.

Uostalom, tko će više reći da postoji sve što bi danas netko nazvao časnim? Leđa su tu da se bodu, riječi su tu da se gaze. Psiha je tu da drugima pruži zanimljive kave i tračanja.
Ne postoje iskreni ljudi, samo neotkrivene laži.

Tko od vas može reći da uživa u životu danas? Barem u svom životu

Svi blejimo u ta povečala uperena u bogate i slavne da smo povjerovali da smo to mi.

Nekad je bilo nezamislivo prošetati se opasnom četvrti po noći...

danas...

Danas je nezamislivo prošetati se opasnom četvrti po noći ako ne nosiš najskuplju robu.

Najgore je kad ljudi koje cijeniš jer se opiru tome postanu isti takvi. Najgore je vidjeti sabotera.

Najgore je kad se odlomi kamen na koji se oslanjaš i kad zaroniš facom u to tvrdo dno zaborava koje se danas popularno zove - nova stranica u životu.

Bolje biti cinik nego idiot kao svi ostali

Da odustanem od sebe?

Sjećam se svog najvećeg straha kada sam bila mala..da nešto ne izgubim...sjećam se kako sam drage stvari po izlasku iz kuće držala tako čvrsto uz sebe samo da mi nikad ne ispadnu iz ruke,da ne izgubim..jer znam da neću dobiti druge.

Ne sjećam se kada je točno taj strah nestao..samo znam da je to bilo najgluplje što sam učinila.Prestala se bojati da će nešto nestati.Pa sam počela popuštati.Najgluplja stvar koju sam mogla učiniti..

Nije mi jasno kako ja uvijek suprotno...Ako hoću mir,svi oko mene žele razgovor.Ako se hoću nasmijati,svi imaju potrebu plakati,ako poželim biti ozbiljna, svi će se smijati,,ako želim pričati, svi će imati drugog posla. ako želim pričati...ako.

Gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao prijatelj?

Kako je moguće da nakon svega,mene nema tko primiti za ruku i biti ozbiljan samnom makar 5 minuta? Zar je to nešto tako stravično što tražim? Sramotno? ''ozbiljan je svijet,radije se zezajmo..'' što ako ne želim?

Što ako poželim plakati? Što ako poželim urlati? Što ako poželim reći samo ono što mislim i ni riječ više? Zar me,nakon svega,nema tko saslušati?

Nakon svega,zauzimam zadnje mjesto.

Što ne bi bio problem,da barem znam,da neću i ostat tamo.

Bila sam sigurna da sam onaj tip osobe kojoj treba promjena,koja je stalno u pokretu i kojoj treba dinamika.I da,bila sam.Ali promijenili su me oni kojih sada ni nema uz mene.

Ne daj Bože da im to kažem.Sama sam si kriva,kažu oni.

Ljudi,vjerujem vam...jer sam se oslobodila straha da neću izgubiti.Popustila sam stisak...i jesam izgubila.Sve...a u tome i sebe.

Već dugo nemam nikome ništa lijepo za reći.

Neka.

Nisam ni ja dugo ništa lijepo čula.

Neka.

Meni ne smeta.

Ne znam zašto se drugi žale.

Očito od mene i ne očekuju ništa drugo.

I nije lako bit..i svetica i kurba...sve po potribi...

Ali očito da mogu biti.

Mogu biti sve što mi drugi kažu da jesam.

Samo nikako..

Nikako da postanem ono što želim biti..

Ma neka...

Ni mrtav...

Najdraža mi rečenica sada pada na pamet : sve je oke...

I napokon...napokon da više ne udaram glavom o zid kako sam glupa.

Napokon...sam to odlučila promijenit..

Sve je oke..

Nasmijava me to..nekako..oslobađajuće..

Da li zato mi žene to govorimo?

Tek sada shvaćam zašto...

Neka...

Ako za te ja ne vridim..

Neka.Sve je oke.

Jednog ćemo dana znati može li ljubav pomicati planine...Kad vidim,ja ću vjerovati,da muškarac ženi može zvjezdu da skine...

Dosta mi je mitskih priča o bezuvjetnoj ljubavi dvoje ljudi...Ne postoji bezuvjetna ljubav...Osim između čovjeka i psa...Nitko neće voljeti osobu bez najmanje dva uvjeta..da ne budemo ovakvi ili onakvi,da ispunjavamo njihova očekivanja...ako nismo po njihovom ukusu,neće nas ni voljeti..da li to vama zvuči bezuvjetno?

Vjerujem u ljubav,vjerujem da se dvoje ljudi doista može naći i biti sretno do kraja života..Ali ne vjerujem da se to može bez uvjeta i kompromisa..jesam li doista tako mlada a tako ogorčena..ili sam ipak,realna?

Dalila je Samsona izdala 2 puta...i treći put kad mu se obratila Samson joj je vjerovao..Je li ona njega voljela? Je li on nju? BEZUVJETNO? Mislim da ne.

Sve te mitske ljubavi i hollywoodske priče...sve se svodi da poljubac na kiši i oproštaj za sve grijehe...Ne znam koliko ljudi ima toliku snagu..a ni strpljenje..

Ja nisam netko ko će govoriti protiv ljubavi jer je u svome životu imam podosta...ali baš zato mogu reći da ona nikad nije bezuvjetna,a oprost nije uvijek lak...

Ja ne opraštam tako lako,i ne očekujem da se meni lako oprašta..Ja sam žena koja se ne ostavlja,ne zato jer sam savršena...Nego zato jer ne pokušavam to biti...Svaki čin počinjen protiv mene neće biti uvijek oprošten koliko će biti naplaćen...

Pamtim svaku sitnicu učinjenu protiv mene ili koja me povrijedila...Uljuljat ću te u lažan osjećaj sigurnosti,samo zato da ti se osvetim .

Dobit ćeš sve što zaslužuješ,a naplatiti ću ti kako ne očekuješ...

Svaka suza osušit će se u trenutku kada vidim tvoje...Svaki ožiljak na srcu će zacijelit kada vidim kako tvoje puca...Sve će se isplatiti,kada se zadnja nasmijem...

Pobjedu ćeš ostvariti tako da uvjeriš protivnika da povlači prave poteze..Vjeruj mi da sam ja uvijek korak ispred...JA SAM NEPOBJEDIVA...dječače..

Obožavam biti budan noću, solo u sobi, telka upaljena ali se jadva čuje, slušalica samo preko jednog uha bez obzira slušao nešto ili ne... Super mi je. Osjećam se kao da sam sam na svijetu, a opet nisam usamljen. Polupospan osjećaj i pomućene misli, iako tijelo traži san, za mene je to odmor za um. Noć je valjda jedino vrijeme kad razmišljam o životnim užicima, koliko meni mogu biti veliki, a neki ljudi ih ni ne primjete. Sjediti u mraku sa čašom ledene vode i samo šutjeti. Čak ne razmišljati nego šutjeti. Nešto tako jednostavno nažalost samo rijetki cijene. Razmišljanje o cijeloj strani planete u mraku, sa tisućama svjetala među kojima je jedno koje treperi iz moje sobe jer je televizija upaljena. Noć je jedino vrijeme kada možeš sa sigurnošću reći da " sada, netko na planeti radi isto što i ja" a da nije generično, isfurano.

Sve više želim zaboraviti sve dosad napisano i vratiti se u vrijeme kad toga nisam bio svjestan. Što više uživam u malim stvarima to više shvaćam koliko je život prolazan i da ću jednog dana zaspati ali ne i spavati... Što si više zahvalan na malim stvarima, to život brže protječe. Nekada bih samim time što to i pomislim počeo podsvjesno paničarit, ali danas ne. Neznam zašto, jesam li prosvijetljen ili sam samo prepospan.

U ovim trenucima prisjecam se reklame za fantu i riječi onog Jimmya Humuhumunukunukuapua(da, zapravo se sjećam, nisam guglao pa kopirao) i njegovog malenog brata: Bamboocha znači jesti život sa velika žlica.

Kad narastem, bit ću bamboocha... to je metafora

''i samo tako ti meni kažeš da si zaljubljena...u osobu koju neznaš...znaš da te volim i da oduvjek imamo poseban odnos,i znam da si ti luda do jaja,ali ovo je too much čak i za tebe...nije da ti ne vjerujem,ali neznaš ništa o njemu..''

''ne kužiš,znam sve o njemu...rekao mi je sve svoje tajne,a i ja se nisam dugo nekome tako povjerila osim keke i tebi,čak ni marxu...sve je nekako drukčije sa njime,uopće nije naporan ko svi drugi dečki...znaš i sami kakvi nas okružuju,uletavaju i sve...ovaj ima mozak jebote,ko zna kad ću opet to naći :D ''

''ma sve kužim,ali kaj ak ima neznm,29 godina?Hoće ti tad bit drago šta ima mozak? ''

''ne kužiš,ne bi mi lagao..i kud bi baš pogodio moj dan rođenja ?? ''

''sanja,volim te do neba i rikverc,ali prije nego izgubiš glavu,hladno razmisli o svemu...jer će ti gore biti ako je pametan,dobar itd a lažljivac...''

''nemam šta razmišljat,to je to..ako fkt ima više godina, (izuzev toga da ima iznad 27) želim ga zadržati kao frenda...sve iznad 27 ipak ni ja nemogu razumjeti .D''

''ma jebo te on...''

''možemo se samo nadati hahahahahaaaa ''

''perverzijo mala...al daj fakat,jesi sigurna da je to TO? Nemoj se igrat sa time''

''milijun posto..ako se upoznamo i budem li mu se imalo svidjela,biti ćemo zajedno..danas sam ga pitala šta misli o vezama na daljinu i rekao je isto što i ja..nadajmo se samo da je lagao kao i ja buahaha''

''a sanjo moja,onda...izvještavaj me o svemu..ja sam uz tebe,vjerujem da ga voliš,samo se nadam da ćeš dobiti isto od njega..neću da mi te iko razočara..

Sweet dreams ,mislim na tebe :* ''

''are made of this.. :D i ja na tebe,noć draga.''

To je bilo 2006.godine...sada je 2010. i još 2 tjedna do 3 godine koliko smo ja i ti zajedno...ništa se nije promijenilo od tada...samo se povećava iz dana u dan..

Volim što me voliš..

Volim što me imaš...

Volim što mogu nabrojati 1000000 razloga zašto te volim..

Volim što me ima ko spustiti na zemlju i dignut do nebesa...

Volim što me ima ko izludit :D

Volim što me ima ko prihvatiti kakvu jesam..

Volim što se imam sa kime svađati..

Volim što imam sa kime plakati...

Volim što imam TEBE...jer bez tebe ništa ne bi vrijedilo...sva slova svjeta neće mi biti dovoljna da ti dokažem svoju ljubav...

Ostaje mi samo da ti to dokazujem zagrljajima,poljupcima i stihovima...a to je samo početak...PRVE TRI SU NAJVAŽNIJE...ali sljedeće 333 biti će najzabavnije...sve dok si ti tu.. :D

You're my wonderwall

15 do 6 ujutro.

Noć je najbolje vrijeme za nostalgiju. Mrak u sobi, slušalice na ušima, lagana muzika i pokoji osmjeh na licu, pokoja suza u oku...

Samo izlazak sunca može izbrisati tu čaroliju kojoj se sada prepuštam.

Upalio sam pjesmu iz naslova i stavio na repeat.

Danas sam se sjetio društva iz najranijeg djetinjstva i načina na koji smo se razišli i pješčanika ispred kuće u pagu koji već 14 godina zjapi prazan- od zadnji put kad smo se tamo igrali. Kladim se da bi i sada u njemu našao i koji zakopani autić ili plastičnog vojnika kojima smo se igrali kao klinci. Vjerojatno da sad idem kopati tamo, našao bi još neke uspomene... Kao san da ćemo prokopati rupu do mora ili priče da ćemo iskopati zlato i od toga kupiti kinder jaja, suze zbog ogrebanih koljena, urlanje koje je odjekivalo cijelom ulicom... i to po noći, zbog sprženih leđa od cijelog popodneva igranja na suncu. Vjerojatno bi iskopao i račun za vodu kad smo doveli šmrk u pješćanik da od njega napravimo močvaru. Ili cd umjetnika iz naslova koji su svirali sa kazića mog brata...svako popodne, svaki dan,dok god se kruljenje želudaca nije čulo do kraja grada, onda trk na večeru, i brže-bolje vratiti se vani... I svo vrijeme svira isti cd...

Prerano smo odrasli

Prisjećam se prijatelja iz najranijeg djetinjstva. Neke imam na fejsu i koliko vidim, jedan je u Turskoj, drugi otišao ploviti, treći će tek otići... A onaj kog se najčešće sjetim i kog najčešće vidim nije otišao nigdje. Samo tu i tamo ljeti razmjenimo koji pozdrav kad istovremeno izađemo iz kuće...A prvi smo susjedi.
Svaki put kad i on i ja izađemo iz kuće pogledamo u pješčanik,najčešće bez puno riječi.

Tamo smo pokopali svoje djetinjstvo...

Zašto nedelja donosi tako čudan osjećaj? Znam da je kraj tjedna i da obično znači da se sutradan ide raditi i tako ostatak tjedna ali opet... sve je mrtvo, nikome se ništa neda, čak i čarolija izgubi svoju čar.

Nakon 25 godina u Rijeci prvi put pao Snijeg i zadržao se dulje od pola sata. Jučer- svima je to bilo fora ali nikome se nije dalo grudat, ić vani, šetat se... Danas, nedelja- svi se ponašaju kao da žive u Alpama i da ovo nije ništa posebno.

Nedelja stvarno ubija djetinjstvo. Svaka nedelja u mom životu odvijala se u sumrak, svako moje sjećanje neke nedelje u pozadini ima crveno sunce na zalasku. Zašto?

Zašto svake nedelje osjećam kao da svijet stoji i da se sutra nitko neće probuditi? Zašto je svaki grad nedeljom savršeno mjesto za snimanje filma o duhovima?

Za koji kurac se svake nedelje budim u jebenom Silent Hillu?

Jebeno me smeta sve to, i dok će netko reći. pa onda odi vani, trči, radi nešto, vozi bajs, radi NEŠTO... Ja ću gledati u tok nekog kako ima pospan pogled, kako jedva čeka da sjedne, to će i na mene prijeći i gotovo.

"7. dana bog se odmarao".

Jebiga, mi nismo bogovi, a niti odmaranje nužno znači tjeranje jastuka da zapamti oblik tvog dupeta.

Prošle godine sam svake nedelje išao sa starim u garažu raditi na gliseru, ove godine trunem doma i saftam se u vlastitoj depri.

Na neki način- svake nedelje ujutro se ne budim. ostajem spavati i spavam cijeli dan.

Pogledam vani,nema auta na cesti, nitko se ne šeta osim vlasnika pasa(a bogme ni oni svojom voljom), jedina svjetla točka u pogledu kroz prozor je ulična rasvjeta koja ne svijetli za nikoga. Rađe bi da se ugasi, bar me ne bi deprimirala toliko

Primjetio sam da nedelja i miriše drukčije. Nekako hladno( pogotovo u Rijeci gdje je stalno oblačno ili kiša),miriši na smrtnu postelju i posljednje riječi. Miriši na nestajanje...

Život je mrtav! Živio život

-.-